Blago onima koji

plaču jer će se utešiti

Blaženstva

Blago onima koji plaču, jer će se utešiti

Autor: ELEN G. VAJT

Plač, koji je ovde pomenut, predstavlja iskreno žaljenje zbog greha. Isus kaže: „I kad Ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi.« (Jovan 12, 32) Kada neko bude pokrenut da pogleda Isusa podignutog na krst, tada shvata svu grešnost ljudskog roda. On tada uviđa da je greh mučio i razapeo Gospoda slave. Tada uviđa da je, iako voljen neuporedivo nežnom ljubavlju, svojim životom stvarao sliku stalne nezahvalnosti i buntovništva. Odrekao se svog najboljeg Prijatelja i zloupotrebio najdragoceniji Dar Neba. Ponovo je lično razapinjao Božjeg Sina i pro- badao okrvavljeno i probodeno srce. Ponor greha, ogroman, mračan i dubok, odvaja ga od Boga i on plače slomljena srca. Onaj koji ovako plače utešiće se«. Bog nam otkriva našu krivicu da bismo mogli da nađemo utočište u Hristu, da se uz Njegovu pomoć oslobodimo robovanja grehu i radujemo u slobodi koju imaju Božji sinovi. U istinskoj skrušenosti možemo doći do podnožja krsta i tu ostaviti svoje terete. Spasiteljeve reči objavljuju vest utehe i onima koji trpe nevolje ili su nekoga izgubili. Naša tuga ne niče iz zemlje. Bog „ne muči iz srca svojega ni cveli sinova čovečjih«. (Plač Jeremijin 3, 33) Kad On dozvoli da na nas naiđu iskušenja i nevolje, to nam je na korist, da dobijemo deo od Njegove svetosti». (Jevrejima 12, 10) Ma koliko iskušenje izgleda gorko i teško, onaj koji ga u veri, podnosi, dobiće blagoslov. Okrutan udarac, koji odnosi zemaljske radosti, može da posluži kao sredstvo za upravljanje našeg pogleda prema Nebu. Koliko ima ljudi koji nikada ne bi upoznali Isusa da ih patnja nije privolela da u Njemu potraže utehu! Bog se služi životnim teškoćama da bi uklonio nečistotu i grubost iz našeg karaktera. One pokreću proces sečenja, oblikovanja, klesanja, glačanja i ulepšavanja, a on zadaje bol. Nije lako biti pritisnut brusilicom. Međutim, tako se kamen priprema za mesto koje treba da zauzme u nebeskom hramu. Učitelj ne troši vreme i trud baveći se nekim bezvrednim materijalom. On glača svoje dragoceno kamenje, jer ono tako postaje vredno palate. Gospod će pomoći svima koji se uzdaju u Njega. Ljudi vere postići će dragocene pobede. Oni će naučiti dragocene pouke. Steći će dragocena iskustva. Naš nebeski Otac nikada ne zaboravlja one koje je ophrvala tuga. Kada se David penjao uz Maslinsku goru i idući plakaše, i pokrivene glave i bos iđaše« (2. Samuilova 15, 30), Gospod ga je sa sažaljenjem posmatrao. David je bio odeven u kostret (gruba odeća od kozje dlake), i savest ga je optuživala. Ti spoljašnji znaci poniznosti svedočili su o njegovoj dubokoj skrušenosti. Potresnim i bolnim rečima izneo je pred Boga svoju nevolju, a Gospod nije odbacio svoga slugu. David nikada nije bio tako drag srcu Beskrajne Ljubavi kao tada kada je, obuzet grižom savesti, bežao da spase svoj život od neprijatelja koje je njegov sin podigao na pobunu. 

Gospod kaže: „Ja koje god ljubim one i karam i poučavam; postaraj se, dakle, i pokaj se. (Otkrivenje 3, 19) Hristos podiže skrušeno srce i čisti ojađenu dušu, sve dok ona ne postane Njegovo prebivalište. Međutim, kada naiđe nevolja, koliki su među nama slični Jakovu! Pomislimo da je to neprijateljeva ruka; u tami se slepo borimo, sve dok nam ponestane snaga i više ne možemo naći ni utehe ni izbavljenja. Božanski dodir je u osvit dana otkrio Ja- kovu Onoga s kojim se borio – Anđela zaveta; on je bespomoćno kojim je čeznula njegova duša. I mi treba da naučimo da su nevolje blagoslov, da ne preziremo Gospodnje ukore niti da klonemo kad nas opominje. A Blago čoveku koga Bog kara… Jer On zadaje rane, i zavija; On udara, i ruke Njegove isceljuju. Iz šest nevolja izbaviće te; ni u sedmoj neće te se zlo dotaći. « (Jovan 5, 17-19) Hristos prilazi svakoj ranjenoj duši da je isceli. Život pun bolnih gubitaka, žalosti i patnje može se razvedriti dragocenim saznanjem o Njegovoj prisutnosti. Bog ne želi da ostanemo pritisnuti nemim bolom, ranjena i slomljena srca. On želi da podignemo pogled i gledamo Njegovo drago lice, puno ljubavi. Uzvišeni Spasitelj stoji pored mnogih, čije su oči toliko obnevidele od suza da nisu u stanju da Ga prepoznaju. On čezne da prihvati naše ruke i podstakne nas da u jednostavnoj veri gledamo u Njega, dozvoljavajući Mu da nas vodi. Njegovo srce je otvoreno za naše duboke žalosti, naše tuge, i naše nevolje. On nas ljubi večnom ljubavlju i okružava nežnom dobrotom. Srcem se uvek možemo osloniti na Njega i neprekidno razmišljati o Njegovoj nežnoj dobroti i ljubavi. On će uzdignuti dušu iznad svakodnevnih tuga i nevolja, i dati joj mir. Mislite na to, napaćena i bolna deco, i radujte se u nadi. »I vera je naša ova pobeda koja pobedi svet.« (1. Jovanova 5,4) Blaženi su i oni koji plaču zajedno sa Isusom, i osećaju saučešće svetu zbog njegovih patnji i tugu zbog njegovih greha. U takvom plaču nijedna misao nije posvećena sebi. Isus je bio Čovek bola, koji je podnosio duševne patnje koje nijedan jezik ne može opisati. Njegov duh bio je rastrzan i ranjavan ljudskim prestupima. Usrdnošću, punom samopožrtvovnosti, trudio se da ublaži bedu i jade čovečanstva, a srce Mu je obuzimala neizmerna tuga, dok je posmatrao mnoštvo koje je odbijalo da doće k Njemu i dobije život. Svi Hristovi sledbenici proći će kroz ovo iskustvo. Pošto u sebi nose Njegovu ljubav, sarađivaće s Njim u radu na spasavanju izgubljenih. Učestvovaće u Hristovim patnjama, ali i u slavi koja će se javiti. Pošto su s Njim bili jedno u Njegovom delu i ispili zajedno s Njim čašu bola, oni će učestvovati i u Njegovoj radosti. Nevolje su naučile Isusa da obavlja utešiteljsku službu. U svakoj ljudskoj tuzi i On je tužan; »jer u čemu postrada i iskušan bi, u onome može pomoći i onima koji se iskušavaju.« (Isaija 63, 9; Jevrejima 2, 18) Svaka duša koja je stupila u zajednicu Njegovih muka ima prednost da učestvuje u ovoj službi. Jer kako se stradanja Hristova umnožavaju na nama, tako se i uteha naša umnožava kroz Hrista. « (2. Korinćanima 1, 5) Gospod ožalošćenima ukazuje naročitu milost i njenom silom omekšava srca i pridobija duše. Njegova ljubav otvara put ranjenoj i namučenoj duši i postaje lekoviti melem tužnima. Otac milosti i Bog svake utehe, koji nas utešava u svakoj nevolji našoj, da bismo mogli utešiti one koji su u u u svakoj nevolji utehom kojom nas same Bog utešava.⟪ (2. Korinćanima 1, 3. 4)