Dragi Avrame
Ubij svog jedinog sina
BOG
Budimo iskreni – to je biblijska priča koju je teško progutati. Na prvi pogled, ona zadaje
jak udarac i samoj pomisli da je Bog ljubav. A da li je zaista tako?
Novozavetni spisi nude izvestan uvid u tu starozavetnu zagonetku. Jovan je, na primer,
zabeležio nešto paralelno tom pozivu koji je Bog uputio Avramu:
„Jer Bog je tako zavoleo svet da je svog jedinorodnog Sina dao, da svaki – ko veruje u
njega – ne propadne, nego da ima večni život.“ – Isus (Jovan 3,16, Čarnić).
„Uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka… i spali ga na žrtvu.“ – Bog (1.
Mojsijeva 22,2).
Jakov i Pavle su smatrali da je to Avramovo iskustvo od temeljne važnosti za
novozavetne vernike (i obojica su tu priču uključili u svoje poslanice hrišćanskoj crkvi).
Pavle kaže:
„Verom je Avraam, kad ga je Bog proveravao, prineo Isaaka na žrtvu. Onaj koji je primio
obećanja, prineo je svog jedinca, onaj kome je Bog rekao: ’Tvoje potomstvo će se
računati po Isaaku.’ Pomislio je da Bog može i iz mrtvih da vaskrsava, i zaista je, kao
sliku, dobio Isaaka iz mrtvih“ (Jevrejima 11,17-19, SSP).
Poput Pavla, i Jakov je pohvalio postupke tog oca vernih:
„Zar naš praotac Avraam nije bio opravdan delima, kad je na žrtvenik prineo svog sina
Isaaka? Vidiš da se vera udružila s njegovim delima, i da su dela dopunila veru? A
ispunilo se i Pismo koje kaže: ’Avraam poverova Bogu i to mu se uračuna u
pravednost’, i bi nazvan Božijim prijateljem“ (Jakov 2,21-23, SSP).
Otkud to, dakle, da je Avram nazvan „Božijim prijateljem“ zato što je svog jedinog sina
prineo na oltar? Da li Božiji prijatelji prinose svoju decu na oltar u obredu žrtvovanja
dece?
Kao oca dvoje dece, srce me boli zbog Avramovog teškog iskušenja i slamajućeg tereta tame...
Osim toga, ovi biblijski izveštaji stavljaju pred nas još jednu poteškoću. Jakov kaže da je
Avram „po delima opravdan, kada je prineo svoga sina Isaaka na žrtvenik“ (Jakov 2,21).
Da li je moguće?
Opravdao se delima?
I to paganskim, neznabožačkim delom žrtvovanja deteta?
Stvarno?
Kao oca dvoje dece, srce me boli zbog Avramovog teškog iskušenja i slamajućeg tereta
tame koja ga je gušila pri svakom koraku ka gori Moriji. 1 Zbog toga je za mene
Avramova priča o ljubavi, žrtvi i spasenju verom, najjasnija objava Očevog srca u čitavoj
Bibliji. 2
Prvo, ona otkriva plan spasenja kroz paralelu između Avramovog iskustva i iskustva
Oca Jagnjeta sa Golgote. 3 U tim biblijskim paralelama vidimo zastrašujuće ali prelepo
iskustvo, koje Bog deli sa čovekom iz Ura koga je nazvao prijateljem:
1. Isakovo rođenje bilo je čudo kao i devičansko rođenje Isusa (1. Mojsijeva 21,1-
7; Matej 1,23).
2. Trodnevno putovanje do gore Morije tokom kojeg je Avramovo srce razdirao bol
zbog njegovog sina jedinca, paralelno je sa tri dana tokom kojih je Božije srce
razdirao bol zbog odvojenosti od Njegovog jedinog Sina (Matej 12,40).
3. Avram je verovao da će Bog podići Isaka iz mrtvih. Biblija je predvidela da će
Bog podići Isusa iz mrtvih (Jevrejima 11,19; Jovan 10,18).
4. Avram je poveo Isaka do gore Morije i žrtvenog oltara. Bog je vodio Isusa do
Hramske gore i Golgote (Jovan 8,28).
5. Isak je nosio drva za potpalu do mesta za žrtvu na gori Moriji, baš kao što je Isus
nosio drveni krst do mesta za žrtvu na Golgoti (Jovan 19,17).
6. Avram i Isak, poput Boga Oca i Sina, išli su „zajedno“ da prinesu žrtvu (Jovan
10,18).
7. Dete Isak je od oca saznao da je on žrtva, baš kao što je Isus kao dete od svog
Oca saznao da je On žrtva (Luka 2,49).
8. Sa geografske lokacije na kojoj je Avram prineo Isaka, može se peške stići do
mesta gde je Isus žrtvovan.
9. I Isak i Isus su dobrovoljno prihvatili Božiji poziv da budu žrtvovani (Jovan 10,18).
10. I Isak i Isus su bili vezani (Matej 27,2).
11. Avram je potegao nož na svog sina. Bog je potegao mač na svog Sina (Zaharija
13,7).
12. Poput Boga, „koji nije poštedeo svog sopstvenog sina, nego ga je predao za sve
nas“, i Avram je predao svog sina jedinca (Rimljanima 8,32, Čarnić). 4
13. Isak se pouzdao u karakter svog oca, baš kao što se Isus pouzdao u karakter
svog Oca (Luka 23,46).
14. I Isak i Isus su izbavljeni od smrti trećeg dana (Dela 10,40).
15. Pošto su pretrpeli teško iskušenje, i Bog i Avram su se radovali konačnom
trijumfu žrtve (Isaija 53,10; Jovan 8,56). 5
Bog je sa Avramom podelio čudo, oltar i žrtvu. Obojica, i Avram i Bog su svoje sinove,
koji su im verovali, uputili, vezali i dobrovoljno predali na smrt.
Zajedno su dali sve, zajedno su bili izbavljeni i radovali se konačnom trijumfu njihovog zajedničkog iskustva
vere i ljubavi.
Izbavljenje za Avrama nastupilo je onda kad je anđeoski glas zaustavio njegovu ruku, a
ipak Biblija izveštava o njegovom žrtvovanju sina kao da se zaista dogodilo. Jedanput,
dvaput, čak triput Novi zavet potvrđuje da je Avram prineo svog sina na žrtvu.
„Verom je Avraam, kad ga je Bog proveravao, prineo Isaaka na žrtvu“ (Jevrejima 11,17).
„Onaj koji je primio obećanja, prineo je svog jedinca“ (Jevrejima 11,17).
„Kad je na žrtvenik prineo svog sina Isaaka“ (Jakov 2,21).
Ta novozavetna objava zasniva se zapravo na rečima koje je sam Bog uputio Avramu:
„Kad si tako učinio…“ (1. Mojsijeva 22,16).
„…I nijesi požalio sina svojega, jedinca svojega” (1. Mojsijeva 22,16).
„Kad si poslušao glas moj“ (1. Mojsijeva 22,18).
Šest puta Biblija nagoveštava da je Avram to učinio, da je poslušao Božiji glas, da nije
poštedeo svog sina, već da je prineo Isaka na oltar. Da, njegova ruka je zaustavljena u
poslednjem trenutku, a ipak u svom srcu, u misli i nameri, Avram je počinio to delo.
Kao što je Isus potvrdio u svojoj Besedi na gori, sam čin nije neophodan da bi se delo
izvršilo.
To je druga velika pouka ove priče – poslušnost je potpuna kada je unutrašnje predanje
potpuno. Spoljašnji čin nije bio potreban. Kao što je Isus potvrdio u Besedi na gori,
konkretne radnje nisu neophodne da bi se delo izvršilo. Mi smo ono što mislimo, bilo da
to sprovedemo u delo ili ne. Mi smo ono što hoćemo da budemo, i svako istinsko delo
sastoji se u potčinjavanju volje, htenja. 6
Ta žrtva srca bila je čin poslušnosti verom, koji je Bog kao takav potvrdio (Jevrejima
11,17). Prema tekstu 1. Mojsijeva 22,16-18, Avramovo predanje svog jedinog sina bilo
je konačna pobeda vere koja je utrla put Božijem blagoslovu i avramovskom zavetu.
Do tog trenutka njegova vera nije bila savršena. Dvaput je pokazao nepoverenje u Boga
kada je sakrio činjenicu da mu je Sara žena, i ponovo se njegova vera pokolebala kad
se oženio Agarom. Bog ga je podvrgao još jednom „testu“ vere, i to je bilo nešto najteže
što je čovek ikad bio pozvan da podnese.
Bio je to ogroman test za Avrama, delom i zato što su mu bili poznati zahtevi Božijeg
zakona, koji uključuje i zapovest: „Ne ubij!“
Da žrtvujem svog sina? Kao otac i kao neko ko veruje u jedinog pravog Boga? – cela
njegova priroda mora da je ustuknula pred tom mišlju. Da li je on bio u nekakvoj
zabludi? Mračni šapati sumnje pretili su da ga skrenu s njegovog puta vere. Kako bi
Bog mogao da zahteva upravo ono što zabranjuje?
Ako bih morao da biram između umiranja i dopuštanja da moj sin umre, radije bih sam umro.
Ova priča pruža dubok uvid u realnost evanđelja, tako što nam otkriva srce Oca, čineći
stvarnom Njegovu bezuslovnu ljubav prema celom čovečanstvu. 8 Gde još u čitavom
Svetom pismu nalazimo tako mučan prikaz Očevog iskustva? 9 A ako je to tako, ako
Avram u ovoj priči predstavlja odraz Očevog srca u trenutku darivanja svog jedinog
Sina, zar onda Božije reči nisu odraz naše reakcije na takav dar? Zar ne bi trebalo, u
svetlu krsta sa Golgote, da uzvratimo Bogu ponavljajući Njegove reči: „Sada poznah da
me voliš, kad nisi požalio sina svojega, jedinca svojega, mene radi.“ 10
Ima mnogo onih koji misle da Otac nije imao udela u patnjama Sina, ali to je greška.
Otac je patio sa Sinom. Kad bih ja morao da biram između umiranja i dopuštanja da moj
sin umre, radije bih sam umro. U tom smislu, Ocu je bilo teže.
Postoji i treća pouka iz ove priče, pouka o prijateljstvu. Bog smatra sve ljude svojim
prijateljima, ali u slučaju Avrama, to prijateljstvo je bilo uzajamno (Zaharija 13,6). Avram
je prihvatio Božiju krajnju žrtvu. U tom zajedničkom iskustvu uzajamno prijateljstvo se
produbilo. Bog Otac i otac Avram dali su sve od sebe u međusobnoj solidarnosti, u
poslušnosti i ljubavi.
1. Da bi poslušao Božiju zapovest, Avram je dobrovoljno žrtvovao svog jedinog
sina.
2. Da bi očuvao svoje zapovesti, Bog je dobrovoljno žrtvovao svog jedinog Sina.
Avram je ušao u blisku vezu saosećanja sa Očevom srceparajućom sagom o ljubavi,
veri i nadi. Naša iskušenja deluju tako neznatno u odnosu na Avramovu borbu (nama je,
na primer, bilo teško da pustimo sina na koledž). U Avramu vidimo kako se Očevo srce
borilo sa odlukom da svog jedinog Sina preda zbog naših greha. 11
Kao otac, jedva mogu da zamislim šta je Avram morao da pretrpi da bi pokazao veru
koja je potrebna kako bi žrtvovao svog jedinog sina, ali pretpostavljam da poenta i jeste
u tome. U biblijskoj istoriji, samo su Avram i Isak bili u poziciji da pruže taj potresan uvid
u nebesko srce. 12
Isus je načeo tu istu temu o prijateljstvu sa svojim učenicima, kad se spremao da položi
svoj život za ovaj svet:
„Nema veće ljubavi nego svoj život položiti za prijatelje. Vi ste moji prijatelji ako činite
ono što vam zapovedam. Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna šta čini njegov gospodar.
Nazvao sam vas prijateljima, jer sam vam obznanio sve što sam čuo od
svoga Oca“ (Jovan 15,13-15, SSP).
Prijatelj je onaj koji vam je bliži od rodbine. Neko ko se smeje sa vama u dobrim
vremenima i podržava vas u lošim. Neko ko oseća ono što vi osećate, ko pati kad vi
patite. Prijatelji održavaju blizak odnos privrženosti i poštovanja kroz zajednička
iskustva, razvijajući poverenje, odanost i ljubav. Avram je nazvan Božijim prijateljem, jer
je znao šta njegov Gospodar radi. Kroz njegovo strašno kušanje vere, „sve“ u vezi sa
žrtvom Oca bilo mu je obznanjeno. Avram je kroz sopstveno iskustvo upoznao Očevo
srce. Znao je zato što je učinio sve što mu je zapoveđeno, pa je čak i Isaka, ljubav svog
života, položio na oltar. Kao što je Bog učinio sa Avramom, tako je Isus svoju „Moriju“
podelio sa svojim učenicima, nastojeći da im pokaže Očevo srce i da i njih (a i nas)
uvuče u blisko prijateljstvo sa Božanstvom.
Kroz svoje strašno iskušenje, Avram je iskusio agoniju srca samog Boga. Njegova priča
je Božija priča, koja nam je dočarala svu tamu, sumnju i ljubav vernog prijatelja.
Prijatelji, istinski prijatelji, dobri prijatelji su prava retkost u ovom sadašnjem palom
svetu, a ipak, Bog je našao jednog takvog među nama.
Avramova prijateljska veza sa Bogom došla je putem vere. To isto prijateljstvo darovano
je i nama u Hristu. U ovoj priči imamo prednost da se, iz nadahnutog izvora, uverimo
zašto je tačno Avram nazvan „Božijim prijateljem“. Amin.
1 „Morija“ na jevrejskom znači „videti, uočiti, imati viziju, razmotriti, biti viđen, biti
prikazan“ (Strong’s #7200). Ta reč je povezana sa tri ključna stiha u priči iz 1.
Mojsijeve 22 – sa 2, 8. i 14. stihom. U 2. stihu, Bog zapoveda Avramu da
odvede svog sina u zemlju Moriju – „da vidi, razmotri, da se pokaže.“ U 8.
stihu Avram kaže Isaku da će se sam Bog „pokazati“. A onda u 14. stihu,
Avram naziva mesto prinošenja žrtve „Jehova-jire“, što znači „na gori
Gospodnjoj pokazaće se“ (14. stih). Ideja je, dakle, da je Bog pozvao Avrama
da žrtvuje Isaka kako bi Njegova krajnja žrtva, kada je svog jedinog Sina
prineo na krstu Golgote, „bila pokazana“ Avramu i nama (videti takođe:
Stvaranje, patrijarsi i proroci, str. 155 /original/).
2 „Srce ljudskog oca strepi nad sinom. On gleda u lice svog deteta i drhti pri
pomisli da bi moglo da se nađe u životnoj opasnosti. On čezne da svoje
najmilije zaštiti od sotonske sile, da ih sačuva od iskušenja i sukoba. A Bog je
dao svog jedinorodnog Sina, da se suoči sa još ogorčenijim sukobom i još
strašnijom opasnošću, kako bi staza života za naše mališane bila sigurnija. ’U
ovom je ljubav’ (1. Jovanova 4,10). Čudite se, nebesa i divi se, zemljo!“
(Čežnja vekova, str. 49 /original/).
3 „Žrtva zahtevana od Avrama nije bila samo za njegovo sopstveno dobro, niti
samo u korist budućih generacija, već je trebalo da posluži i kao pouka za
bezgrešna inteligentna bića na nebu i drugim svetovima. Područje sukoba
između Hrista i sotone – područje na kom se ostvaruje i plan spasenja –
udžbenik je vasione. Budući da je Avram pokazao nedostatak vere u Božija
obećanja, sotona ga je optužio pred anđelima i pred Bogom da nije uspeo da
ispuni uslove zaveta, i da je nedostojan svojih blagoslova. Bog je želeo da pred
celim nebom dokaže odanost svog sluge, da pokaže da ništa manje od
savršene poslušnosti ne može da se prihvati, i da pred njima potpunije
obelodani plan spasenja“ (Stvaranje, patrijarsi i proroci, str. 154 /original/).
4 „Avramova duša bila je rastrzana sukobom između očinske ljubavi i poslušnosti
Bogu. Narativ nagoveštava tu borbu, insistirajući stalno na odnosu između oca
i sina. Zapovest uporno stavlja naglasak na to: ’svog sina, svog jedinog sina
Isaka, koji ti je mio.’ On uze sa sobom ’Isaka sina svojega’; ’drva za žrtvu naprti
Isaku sinu svojemu’. Isak ’reče Avramu ocu svojemu’; Avram odgovara: „Što,
sine’; i ponovo: ’Bog će se, sinko, postarati.’ On sveza ’Isaka sina svojega’; i
’uze nož da zakolje sina svojega’; i konačno, prijatno iznenađen na kraju, on
prinosi ovna na žrtvu ’mjesto sina svojega.’ Tako se, na svakom koraku, ta
nežna veza nameće našoj pažnji, da bismo mogli da osetimo koliko je užasan
bio zadatak koji je položen na njega – da zakolje sina sopstvenom rukom“
(MacLaren’s Commentary Expositions of Holy Scripture, Genesis 22).
5 „Avram je veoma želeo da vidi obećanog Spasitelja. Upućivao je žarke molitve
da pre svoje smrti vidi Mesiju. I video je Hrista. Data mu je natprirodna svetlost,
i on je prepoznao Hristov božanski karakter. Video je Njegov dan i obradovao
se. Bilo mu je dato da vidi božansku žrtvu za greh. A predstavu o toj žrtvi
stekao je na osnovu sopstvenog iskustva. Do njega je došla zapovest: ’Uzmi
sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka… i spali ga na žrtvu’ (1.
Mojsijeva 22,2)… To strašno iskustvo nametnuto je Avramu da bi mogao da vidi
dan Hristov, i spozna veliku Božiju ljubav prema svetu, tako veliku da je iz želje
da ga podigne iz njegove uniženosti, predao svog jedinorodnog Sina
najsramnijoj smrti. Avram je od Boga naučio najvažniju lekciju koja je ikada
data smrtnom čoveku. Njegova molitva da pre nego što umre vidi Hrista
uslišena je. Video je Hrista. Video je sve što smrtan čovek može da vidi, a da
ostane živ. Zahvaljujući svom potpunom predanju, bio je u stanju da razume
viziju Hrista, koja mu je data. Pokazano mu je da je Bog, davanjem svog
jedinorodnog Sina kako bi spasao grešnike od večne propasti, prineo veću i
veličanstveniju žrtvu nego što bi čovek ikad mogao… Avramovim rečima: ’Bog
će se, sinko, postarati za jagnje sebi za žrtvu“ (1. Mojsijeva 22,8), i Božijim
obezbeđivanjem žrtve umesto Isaka, objavljeno je da nijedan čovek ne može
da iskupi samog sebe. Paganski sistem prinošenja žrtava bio je u potpunosti
neprihvatljiv Bogu. Nijedan otac nije smeo da prinese svog sina ili kćer kao
žrtvu za greh. Jedino Božiji Sin može da nosi krivicu sveta“ (Čežnja vekova,
str. 468-469 /original/).
6 „Tako stižemo do vrhunca priče – vera biva nagrađena. Prva velika lekcija kojoj
nas uplitanje božanskog glasa uči, jeste da je poslušnost potpuna onda kada je
unutrašnje predanje potpuno. Spoljašnji čin je bio nepotreban. Avram ne bi
učinio ništa više ni da se oštrica noža zarila u Isakovo srce. To je prva velika
objava istine koja unosi revoluciju u moral i religiju, što je početak učenja koje
svoj vrhunac dostiže u etici Besede na gori i evanđelju o spasenju – ne delima,
već – verom. Volja predstavlja čoveka, pravo delo je potčinjavanje volje.
Spoljašnje delo je samo grubo sredstvo preko kog to postaje vidljivo ljudima –
Bog gleda na nameru kao da je učinjeno delo“ (MacLaren’s Commentary
Expositions of Holy Scripture, Genesis 22).
7 „Sotona se našao u blizini da mu došapne da je sigurno reč o prevari, jer
božanski zakon zapoveda: ’Ne ubij!’ – i Bog sigurno ne bi zahtevao ono što je
u jednom trenutku zabranio. Izašavši iz svog šatora, Avram je podigao pogled
prema smirenom blistavilu vedrog neba, i prisetio se obećanja izrečenog skoro
pedeset godina ranije, da će njegovo potomstvo biti nebrojeno kao zvezde.
Ako je to obećanje trebalo da se ostvari preko Isaka, kako bi on mogao biti
pogubljen? Avram je bio u iskušenju da pomisli da je žrtva obmane. Obuzet
sumnjom i bolom sagnuo se do zemlje, i molio se kao što se nikad do tada nije
molio, da dobije neku potvrdu te zapovesti ako zaista treba da obavi tu strašnu
dužnost. Setio se anđela koji su bili poslati da mu otkriju Božiju nameru da
uništi Sodom, i koji su mu doneli obećanje o tom istom sinu, Isaku. Otišao je na
mesto na kom se više puta sreo sa nebeskim glasnicima, nadajući se da će ih
opet sresti i primiti još neka uputstva, ali niko nije došao da mu donese
olakšanje. Činilo se da tama oko njega postaje sve gušća, dok mu je u ušima
odjekivala Božija zapovest: ’Uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga,
Isaka…“ Ta zapovest se morala poslušati, i on se nije usuđivao da je odlaže.
Dan se bližio i morao je da krene na put“ (Stvaranje, patrijarsi i proroci, str. 148
/original/).
8 „I ponovo, vera biva nagrađena dubljim uvidom u Božiju volju. Mnogo je rečeno
o žrtvovanju Isaka u vezi sa običajem prinošenja ljudskih žrtava. Mi ne
verujemo da je Avram bio naveden na taj čin pogrešnom idejom, pozajmljenom
iz idolatrije okolnih naroda. Njegov položaj kao jedinog monoteiste među njima,
odsustvo dokaza da se prinošenje ljudskih žrtava vršilo među njegovim
susedima, i povrh svega, činjenica o božanskom odobravanju njegove namere,
ne dopušta nam da prihvatimo tu teoriju. Niti možemo smatrati da je osuda
takvih običaja glavni cilj ovog događaja. Ali je uzgredna posledica i, moglo bi
se reći, njen sporedni cilj bio da na svaki takav užasni običaj utisne žig Božijeg
nezadovoljstva“ (MacLaren’s Commentary Expositions of Holy Scripture,
Genesis 22).
9 „Niko osim Boga nije mogao da shvati kako veliku žrtvu je otac prineo
predajući svog sina na smrt… Da bi u Avramov um utisnuo realnost evanđelja,
kao i da bi okušao njegovu veru, Bog mu je zapovedio da žrtvuje svog sina.
Agonija kroz koju je prolazio tokom mračnih dana tog zastrašujućeg iskušenja
bila je dopuštena da bi on na osnovu sopstvenog iskustva mogao razumeti
nešto od veličine žrtve koju je beskrajni Bog prineo za čovekovo iskupljenje.
Nijedno drugo kušanje ne bi Avramu nanelo takve duševne muke kao zahtev
da žrtvuje svog sina. Bog je dao svog Sina da umre u agoniji i sramoti.
Anđelima koji su prisustvovali poniženju i duševnim mukama Božijeg Sina, nije
bilo dopušteno da se umešaju kao u Isakovom slučaju. Nije se začuo povik:
’Stani, dovoljno je!’ Da bi spasao pali rod, Car slave je položio sopstveni život.
Može li se pružiti jači dokaz Božijeg beskrajnog saosećanja i Njegove ljubavi?
’Koji dakle svoga sina ne poštede, nego ga predade za sve nas, kako dakle da
nam s njim sve ne daruje?’ (Rimljanima 8,32).“ (Stvaranje, patrijarsi i proroci,
pp. 152-154).
10 „I konačno, Avram je nagrađen time što je, za sva vremena, postao bledi odraz
[nagoveštaj], još čudesnije i strašnije ljubavi božanskog Oca, koji je, nas radi,
žrtvovao svog jedinorodnog, Sina, koga je voleo. Pavle citira reči iz samog tog
poglavlja kad kaže: ’Koji dakle svoga sina ne poštede, nego ga predade za sve
nas.’ Takve misli vode nas u mutne predele, u kojima je, možda, tišina najbolja.
Da li je neka senka gubitka i bola prešla preko božanske samodovoljnosti i
radosti, kada je poslao svog Sina? Da li nevinost sina koji se nije opirao,
predstavlja daleku senku voljnog žara bezgrešnog Stradaoca koji je izabrao da
umre? Da li je odlučno predanje onog oca bilo bledi preludijum dubokoj
božanskoj ljubavi koja je dala svog jedinog Sina za nas? Zar ne bi trebalo da
kažem: ’Sada znam da me voliš, kad nisi poštedeo svog Sina, svog jedinog
Sina, mene radi’? Zar nećemo to prepoznati kao Avramovu krunsku nagradu –
to što je njegov čin predanja svog najmilijeg Bogu, svom Prijatelju, proslavljen
time što je postao ogledalo Božijeg neizrecivog čina – darivanja sopstvenog
Sina nama, svojim neprijateljima?“ (MacLaren’s Commentary Expositions of
Holy Scripture, Genesis 22).
11 „Anđeo reče: ’Misliš li da je Otac bez opiranja i borbe predao svog ljubljenog
Sina? Ne, ne.’ To je čak i za nebeskog Boga predstavljalo borbu: da li da
dopusti da krivci propadnu, ili da preda svog ljubljenog Sina da umre za njih…
Videla sam da je Bogu bilo nemoguće da promeni svoj zakon da bi spasao
izgubljenog i na propast osuđenog čoveka, i zato je dopustio da Njegov dragi
Sin umre za čovekove prestupe“ (Ellen G. White, Early Writings, p. 127).
12 „Avram je žarko želeo da bude upućen u tajnu iskupljenja. A Bog, da bi ga
poučio o beskrajnim razmerama božanske dobrote prema čovečanstvu – Bog
koji nije poštedeo sopstvenog Sina, već Ga je predao za sve nas, dopustio je
Avramu da lično iskusi šta znači izgubiti voljenog sina, sina rođenog na
čudesan način, kad su kod Sare već prošle godine za rađanje, kao što je Isusa
na čudesan način rodila devica… Moglo bi se reći da Avram,
najdostojanstveniji, najbesprekorniji od svih pratrijaraha, i Isak, pravi uzor
pobožnosti i sinovske poslušnosti, dobro predstavljaju Boga Oca koji je tako
zavoleo svet da je svog jedinorodnog Sina, Isusa Hrista, dao da umre za grehe
čoveka. Veličanstvene okolnosti neophodne da bi se predočile te važne
pojedinosti ne bi se mogle dočarati žrtvovanjem bilo koje životinje, pa ni svih
ostalih nedužnih stvorenja. Čitav žrtveni sistem mojsijevskog doba imao je
retrospektivni i prospektivni vid – od žrtvovanja Isaka do žrtvovanja Hrista – u
prvom se ogledalo svitanje Sunca pravednosti, u drugom, njegov podnevni sjaj
i slava. Posmatrano u toj svetlosti (a to je jedina svetlost u kojoj bi to trebalo da
se posmatra), Avramovo žrtvovanje sopstvenog sina, Isaka, jedna je od
najvažnijih činjenica i najpoučnijih pripovesti u celom Starom zavetu“ (Adam
Clarke, Bible Commentary, 1831).