ZAŠTO JE PRVA BOŽIJA

zapovest tako važna?

Šta je važnije: jevanđelje ili zakon? Nijedno. Jer se oba zasnivaju na Prvoj zapovesti.

Autor: Taj Gibson

Prva Božja zapovest sadrži jednu slatku tajnu, ali to nije tajna koju Bog nikad nije nameravao
da nam otkrije. To je tajna koju mi sami nismo hteli da otkrijemo. Ona je tu oduvek, na vrhu
Božjeg zakona. Tajna na koju mislim jeste jevanđelje, što je biblijska reč za „dobru vest o
tome šta je Bog učinio za nas u Hristu”. Kao neskriveno ali ipak neviđeno blago, iskupljujuća
Božja ljubav data je u Prvoj zapovesti – ali mi je nekako nismo uočili.
Mi smo preradili Prvu zapovest, na našu štetu rekao bih, jer deo koji smo zanemarili sadrži
jevanđelje. Vi verovatno mislite da Prva zapovest glasi: „Nemoj imati drugih Bogova uza me”
(2. Mojsijeva 20,3). Naravno da ona tako glasi. Ali obratite pažnju na sve reči u njoj: „Ja sam
Gospod Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje Misirske, iz doma ropskoga. Nemoj imati drugih
Bogova uza me” (stihovi 2 i 3).
Uočite da Deset zapovesti počinju sa izjavom o tome šta je Bog uradio, a ne šta mi treba da
radimo. On prvo kaže: „Ja sam Gospod tvoj koji je [nešto uradio]”, a ne: „Ti treba da radiš
ovo” ili „Ti ne treba da radiš ono”. Deset zapovesti počinju sa objavom o tome šta je Bog
uradio za nas, a ne naredbom šta mi treba da uradimo za Njega.
Naše spasenje, Božje delo
Deca Izraela izašla su iz egipatskog ropstva u događaju koji su zvali Pasha. Neposredno pre
no što će ih osloboditi, Bog je Izraelu naredio da svako zakolje jagnje i krvlju poprska
dovratke na kući. Tako će, kad anđeo smrti krene kroz zemlju ubijajući sve prvorođene
sinove, prvenci Izraela biti pošteđeni.
To jagnje koje su Izraelci zaklali ukazuje na budućeg Isusa Hrista, koji je dao svoj život na
krstu radi iskupljenja ljudskog roda od greha. Pavle je rekao: „I pasha naša zakla se za nas,
Hristos” (1. Korinćanima 5,7).
I tako, kad je Bog davao svoj Zakon, On je izričito počeo sa ukazivanjem unatrag na Pashu ; a
čineći to, On je ukazivao napred prema krstu. Pre no što je izrekao šta treba, a šta ne treba da
rade, On je podsetio decu Izraela na izbavljenje iz egipatskog ropstva, koje im je On
omogućio. Tako je jevanđelje o Božjoj spasilačkoj blagodati sadržano u zakonu. Savršeno je
ispravno reći da je Hristov krst vidljiv u Deset zapovesti.
Jedini način na koji se ikad možete spasiti od greha jeste da ljubavlju budete izbavljeni. Jedini
način na koji ikada možete iskreno živeti držeći se Božjeg zakona jeste da ga sa ljubavlju
prihvatite. Obična snaga volje to ne može; osećaj krivice to ne može; osećanja dužnosti to ne
mogu; čak ni strah od večnog gubitka niti želja za nagradom na nebu to ne mogu. Samo Bog
može slomiti snagu greha. On to zna i rado nam dolazi u pomoć.
Govoreći kroz proroka Isaiju Bog nam pomaže da shvatimo šta je uradio za nas i kako mi
treba da reagujemo: „Rasuću kao oblak prijestupe tvoje, i grijehe tvoje kao maglu; vrati se k
meni, jer sam te izbavio” (Isaija 44,22).

Divno!
Jeste li primetili da Bog nije rekao: „Vrati se k meni i onda ću te izbaviti” ili „Vrati se k meni
kako bih te izbavio”? Apsolutno nije tako rekao! To ne ide tako. Umesto toga On je rekao:
„Vrati se k meni jer sam te izbavio.” Naše učešće je posle Njegovog, a ne obnuto. Bog ne zida
na našim dostignućima. Mi smo ti koji zidamo na Njegovim. Naše držanje zakona ne pokreće
Njegovu blagodat. Upravo obrnuto, Njegova blagodat spasenja pokreće naše držanje zakona.
Snaga stvarne poslušnosti potiče od našeg razumevanja onoga što je Bog već učinio za nas u
Hristu kroz svoju blagodat koja se ne mora „zaraditi”. Mi se jednostavno pozivamo da
dođemo k Njemu i hodamo u realnosti spasenja koje nam je On već obezbedio.
Kad shvatimo dobru vest jevanđelja sadržanog u Prvoj zapovesti, drugi deo te zapovesti
predstavlja nam pravi užitak. Kad Bog kaže: „Nemoj imati drugih Bogova uza me”, On to
čini prema divnoj pozadini svoje nesebične ljubavi prema nama.
Nijedan bog nije dostojan razmatranja
Odjednom, kad uočimo jevanđelje u zakonu, počinjemo da smatramo sve Božje zapovesti
obećanjima i sve Njegove ponude svojim mogućnostima.
On nam ne daje nijednu zapovest za koju već nije oslobodio dovoljno snage da bismo je se
držali. „A nadanje neće se osramotiti, jer se ljubav Božija izli u srca naša Duhom svetijem
koji je dat nama. Jer Hristos još kad slabi bjesmo umrije u vrijeme svoje za bezbožnike. Jer
jedva ko umre za pravednika; za dobroga može biti da bi se ko usudio umrijeti. Ali Bog
pokazuje svoju ljubav k nama što Hristos još kad bijasmo grješnici umrije za nas”
(Rimljanima 5,5–8).
Nemogući podvig savladavanja greha i življenja u poslušnosti prema Božjem zakonu postaje i
više nego moguć – to je neizbežno kad nam Božja ljubav dâ snagu. „Ali mi u svemu ovome
pobjeđujemo onoga radi koji nas je ljubio” (Rimljanima 8,37). Krst, koji je dobio prvenstvo u
zakonu time što je stavljen u Prvu zapovest, jeste božanski određen katalizator za pridržavanje
celog zakona.

Govoriti ljudima da „treba” da slušaju Božji zakon jeste kao kad bi im se reklo da skoče
dovoljno visoko da dotaknu mesec. Ono što je ljudima potrebno jeste natprirodno osnaženje, a
ne samo običan moralni zahtev.
Osnaženje o kome govorim je čista, nerazblažena Božja ljubav, koja se dobija samo iz jednog
izvora. Taj izvor je Hristos, koji je sâm svetlost, život i ljubav Božja u ljudskom obličju. Pavle
je objašnjavao da nas samožrtvujuća Hristova ljubav moćno pokreće kad shvatimo koliko je
ona stvarno univerzalna i slobodna: odnosno da je On doslovno umro za sve nas bez izuzetka,
tako da je ceo ljudski rod Njegovom smrću iskupljen.
„Jer ljubav Božija nagoni nas, kad mislimo ovo: ako jedan za sve umrije, to dakle svi
umriješe. Hristos za sve umrije, da oni koji žive ne žive više sebi, nego onome koji za njih
umrije i vaskrse” (2. Korinćanima 5,14.15). Pavle time hoće da kaže da kad mi to stvarno
shvatimo i poverujemo da se Hristova ljubav pokazala na krstu, to nas „primorava”,
„usmerava”, „podstiče i navodi“, „postaje pravi izvor naših akcija”“, „ima prvu i poslednju
reč u svemu što radimo” (The Message Bible – pojednostavljena verzija Biblije, prim. prev.).
Ta ljubav ima toliku moć za srce koje je prima da Pavle kaže kako to u korenu seče svaki greh
– što je impuls da se živi iznad drugih.
Kad Božja ljubav jednom osvoji našu dušu i slomi moć traganja za samim sobom, poštovanje
Božjeg zakona postaje ne samo moguće, već i neizbežno. Naša duša govori jezikom cara
Davida: „Hoću činiti volju tvoju, Bože moj, i zakon je tvoj meni u srcu” (Psalam 40,8).
Jer se Bog koji kaže: „Nemoj imati drugih Bogova uza me”, pokazao kao onaj Bog koji je
dobrovoljno patio i umro da bi nas izbavio od robovanja grehu.